Daliborka KIŠ-JUZBAŠA piše za savremenike  iz ugla slobode življenja protkanog refleksijama svakodnevnice u okvirima  “dosadno-mučnog" razmišljanja.

Njena sloboda je artikulisana kroz arsenal lukavstva i spletki, kroz istinske istine o vlastitoj situaciji, Sartrovski rečeno, cijelu priču svodi u okvire realnog, ovovremenog i produktivnog zapažanja. Ona zapravo,  samo potvrđuje napore u razbijanju dosade i mučnine, gnjeva i stida kojim je bremenito vrijeme prvog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća.

Ako se loša književna djela žele dodvoriti i dopasti, onda ova djeluju suprotno: razjedaju  i ranjavaju, muče i zahtjevaju doživljaj u duši.

Čitaocima se zapravo daje ''ogledalo'' koje odslikava autorovu savjest i upućuje u apsurdnost vremena u kojem živimo-vremena nametnutih globalnih misli koje su bile u glavama ljudi bez obzira gdje i kako živjeli.

KIŠ-JUZBAŠEVA nema poriva za formom već za suštinom sa mnogostrukom čulnošću.

U spekulativnom i transcedetalnomsmislu, osjetilnost, nadahnuće i potreba, zajednički čine igru lišenu svih mogućih mehaničkih determinacija, eshatoloških i empirijskih htijenja, moralne oholosti...